GACKA – MAGIČNA LJEPOTICA

Napokon…napokon ostvarujem svoju davnu želju. Evo me tu , na obali ove magične ličke ljepotice. I stojim , u taj prvi mah , osupnut , zatečen njenom ljepotom i pomalo nestvarnom bojom vode. Stojim tu , bez daha i šutke , upijam , uvlačim u sebe mirise vode i tek zazelenjelih livada. I pitam se – pa kog mi je vraga trebalo 15 godina da prelomim odluku i posjetim najljepšu hrvatsku rijeku ?!?

Još uvijek prepun prvih dojmova , smještam se s ženom i djecom u ugodan apartman obitelji Rogić, u mjestu Prozor. Kao u transu istovarujem stvari iz automobila , jer , u mislima sam već u ribolovu. Kako se naš apartman nalazi tek 300-tinjak metara od rijeke , začas sam na obali.

Teglim opremu , a žena i djeca mi pomažu , jer tu ima svega – mušičarac , spin štap , torba s varalicama , akcijska kamera , foto-aparat…

…još malo i tu smo…

Most s kojeg sam bacio pogled u modre dubine ove ljepotice , granica je između dva revira , A i B.  Revir A je isključivo namijenjen mušičarenju , dok je revir B namijenjen ribolovu svim vrstama umjetnih mamaca.

 

 

 

Pogled s mosta otkrio mi je i prekrasnu , debelu potočaru , tik iza jednog od stupova. Naravno , dotična je točkasta ljepotica , puna dva dana ignorirala sve ponuđene mamce . Kad bih joj dosadio , jednostavno bi , elegancijom neke princeze , nestala u tamnoj dubini vode , te bi se , isto tako elegantno , čim bi se situacija smirila , opet vratila na svoju poziciju.

Naravno , ne mogu odoljeti reviru A , te odlazim probati loviti mušičarcem i imitacijama koje mi je , posebno za ovu priliku i rijeku Gacku , navezao moj dobri prijatelj , Danijel Vrbanić.

Iako sam bio pomalo svjestan da tu baš i neće biti nekog uspjeha , jer iz razgovora s lokalnim momcima koje sam usput sreo , saznao sam da još nema rojenja insekata i da zasad uglavnom izostaje rezultat u mušičarenju na ovom dijelu terena , jednostavno sam morao zamahnuti mušičarcem i iz dubine memorije izvući davno stečene osnove ove tehnike.

No , nakon nekog vremena , ipak odustajem i krećem u revir B. Tu sam ipak spretniji , pa , napet kao puška , iščekujem taj prvi udarac.

No , ni nakon sat vremena , ne događa se ništa. Ni iz plave dubine , ni iz potopljene trave , nije se podigla nijedna riba. Ženi je već dosta škljocanja fotićem a i klinci su umorni od skakutanja , pa me nakon pauze uz sendvič i kolu , napuštaju i odlaze u apartman.

Ja pak nastavljam dalje. I , kao što Murphy nalaže , dogodilo se…

Zabacujem vobler Salmo Sparky Shad poprijeko na tok , pa ga povlačim , čas uzvodno , čas nizvodno. A ovaj je vobler dizajniran tako da njegovo tijelo delta oblika , odlično radi i vibrira , dobro podnoseći razne promjene strujanja vode. Bacam uzvodno , trzaj vrhom štapa kako bi otežanje u vobleru kliznulo u njegov stražnji dio i lagano povlačim nizvodno. Vobler živahno radi na cca 2 metra dubine . Lagano ga privlačim svojoj obali te ga odižem preko pojasa trave . I onda …udarac ! Iznenadan , silovit. Vidio sam samo bljesak srebrnog tijela , koje je poput torpeda izletjelo iz trave , i već u idućem trenutku nestalo u dubini rijeke. Noge su mi se odsjekle. Kontrirao uopće nisam. Srećom , odličan štap i oštre udice  napravile su to umjesto mene.

Daiwa Legalis 1500 tj.njena fino podešena kočnica , ravnomjerno otpušta najlon, dok je testni štap , NAUTILUS AVENGER UL spin , tb 1.5-7 grama, savinut u bananu.  Napokon zaustavljam ribu , nema više bijega , samo pumpa pri dnu. Još malo pa će se predati. Pogrešno ! Čim sam je odlijepio od dna , uslijedio je još jedan bjesomučan bijeg i zabijanje u busen podvodne trave. Opet pumpanje u mjestu. Očito je da riba polako gubi snagu , a sad je na meni da je iščupam iz trave . Pazim da mi ne pukne najlon , a štap tek sada pokazuje svoju pravu snagu. Iako je deklariran kao UL štap , blank je izuzetno jak , pa mi omogućava da forsiram čupanje iz trave. Napokon dobivam ribu u čisti dio vode , a ona još uvijek ima snage i polako kruži. Nemam izbora , stajem na sam rub vode , spuštam se na koljena u blato , rastežem s svom dužinom i navodim ribu u podmetač ( naravno , onaj s kratkom drškom , poput mušičarskog ).

Tiho u sebi likujem , zadovoljno gledajući svoj ulov. Prvi puta na Gackoj i odmah upis.

Naravno , nema nikog da me ufotka , pa pokušavam mobitelom napraviti par pristojnih fotki.

Zatim namještam mobitel na snimanje i spuštam ribu natrag u rijeku. Šok ! Okreće se na leđa a snježno-bijeli trbuh okrenut je prema površini. Prihvaćam je opet , držim za rep i počinjem s reanimacijom. Diše pravilno , lagano ali snažno radi tijelom i uopće ne pokazuje želju da ode. Simulira ! Da ne povjeruješ. I tako naredne 2-3 minute , a onda odjednom trzne tijelom i krene u dubinu. I još se jednom vrati , prođe lijevo-desno ispred mene i nestane u modro-zelenoj dubini rijeke.

Pun dojmova i još pod djelovanjem adrenalina , teško se koncentriram na nastavak ribolova. Polako pakujem pribor i krećem put apartmana. Spušta se večer i lagano je zahladnilo. Prijat će mi vrući tuš i topla večera.

A za odličnu večeru se pobrinulo vrijedno osoblje restorana ” RIBIČ ” u  Otočcu.

Gužva mi nimalo nije smetala…uživao sam na terasi , polako pijuckajući pivo s pogledom na rijeku koja žubori ispod terase i polako nestaje u tmini…

Umoran od cjelodnevne aktivnosti , zaspao sam brzo. No , već u 5 ujutro , bio sam na nogama. Tiho obavljam higijenske potrebe i spremam se na jutarnji đir. No , noću je počela kiša , i uopće ne pokazuje namjeru da prestane.

Oblačim se i ipak izlazim . Ne želim se propustiti zadnju šansu za ribolov , jer poslije podne se vraćamo  kući.

No , pastrve nisu bile tako lude kao ja , pa , osim uživanja u prekrasnim pejzažima , koje ne može pokvariti ni dosadna kiša , nisam polučio nikakav uspjeh.

Tek , naiđoh na prizor od kojeg zastaje dah , a domaćima se diže tlak. Promatrati štuke u mrijestu doista je nešto posebno , kada se uopće ne obaziru na vas i samo uživaju u svom ljubavnom zanosu. Naravno , činjenica da se to događa na salmonidnoj vodi , ostavlja traga zabrinutosti.

Povratak u apartman i utovar stvari u automobil bili su ekspresni. Oproštaj s ljubaznim domaćinom i odlazak na oproštajnu kavu. Naravno , u ” RIBIČ ” .

Na odlasku iz restorana , svraćam do još jedne pozicije , s slapićem i brano i tamo nalazim dvojicu kolega po štapu. Dečki su iz Bosne , i , kako kažu , svake godine dolaze ovamo. Pokazuju mi na što love. A to se , najblaže rečeno , poprilično razlikuje od onoga čime sam ja lovio. Jer , kontra mog štapića od 210 cm , tb 1.5-7 grama i najlona promjera 0.18 mm , kod njih su štapovi od 270 cm , tb do 60 grama , najlon 0.30 mm , a kao mamac metalne žlice od 20-30 grama težine i spužveni peševi jednake gramaže.

Na upit o uspjehu , pokazuju mi kratak video drila i puštanja potočare od cca 35 cm. Na rastanku , Amir mi poklanja 2 spužvena peša , da ih i ja iskušam na nekom svom terenu.

Uz ribički pozdrav BISTRO ! , napuštam ovaj veseli dvojac. Sjedam u auta i krećemo kući.

I na kraju , što još reći ? Predivna rijeka , predivan kraj , dobri ljudi…pa što još treba više za potpuni užitak ??? Ulov ? Pa , i to sam ostvario. Kalifa od 46 cm. Nije loše za prvi put. A idući put ? Možda , potočara…

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*